Na svečanoj akademiji povodom Dana oslobođenja Grada Sombora, tradicionalno je dodeljena „Oktobarska nagrada“ grada Sombora, a ovo značajno priznanje za životno delo uručeno je Milki Bosnić.
Tim povodom, razgovarali smo sa njom o značaju ovog priznanja, o njenom angažovanju u KUD „Vuk Karadžić“ u Čonoplji, kao i u očuvanju tradicije Srba sa Korduna.
- SN: Koliko Vam znači dodeljena „Oktobarska nagrada“, kao priznanje za životno delo?
– Za mene je to bilo veliko iznenađenje, jer ja nisam nikada radila ni za kakve nagrade. Meni je jedini cilj bio da se sačuva tradicija naroda od koga ja potičem i da se u ovako multikulturalnoj sredini zna za različitosti, a opet sličnosti, jer sve naše ljude su pesma i igra održali.
- SN: Prioriteti Vašeg rada su negovanje tradicije i običaja Srba sa Korduna. Kako ste došli na tu ideju i kakve sve aktivnosti sprovodite?
– Zapravo je direktor u školi u kojoj sam radila meni dao ideju da obnovim rad KUD „Vuk Karadžić“. I malo-pomalo, ostala sam tamo 50 godina. Eksponati se nalaze u Domu kulture u Čonoplji, a sakupljeni su tako što je svako ponešto doneo, pa nakon što su građani videli da sakupljamo, i oni su donosili stvari iz svojih kuća. Predmeti su oni koji su bili potrebni domaćinstvu i ženama, ono što su morale same da rade, da se pripreme za tkanje, predanje, prepredanje, zatim razni predmeti pomoću kojih su motali konac itd. Tada nije bilo industrije, ljudi su bili siromašni, i sve te predmete su doneli sa sobom u Srbiju. Veliki deo eksponata smo dobili od žene iz Kljajićeva, na čemu sam mnogo zahvalna. To sve sada treba sačuvati, i trebaju uslovi za to, drvo se mora zaštititi da ne propadne i tome slično. Smatram da treba škola više da se uključi u očuvanje svega toga, jer škole u malim selima ne smeju da se pasiviziraju, kao i mesne zajednice.
- SN: Osnivač ste kampa „Samičari Korduna“, na kojem se izučava tambura Kordunaška samica. Zašto baš taj instrument i koliko su ti kampovi uticali na svest očuvanja tradicije?
– Dobili smo podstrek od muzikologa i stručnjaka u folkloristici, jer oni znaju kako može da se napravi korak napred u radu KUD-a. Prvo smo pokušali da izučimo instrument Kordunašku samicu. To je tambura, a svi je mešaju sa primom. Prim ima četiri različite žice, na kojima se tačno zna tonalitet, a ovde su sve četiri žice iste. Zato smo želeli da takvu specifičnu tamburu zaštitimo kao nematerijalno kulturno blago Srba sa Korduna. Štimaju se dve po dve žice, a štim se prilagođava svakom glasu. Posle toga smo počeli da približavamo deci da nauče da je sviraju, i deca su prihvatila. Kasnije se raširilo da uče i deca van Čonoplje, i tako je nastao kamp. Kamp je jednodnevan, održava se jednom godišnje, a naši stariji članovi koji znaju da sviraju samicu su bili strpljivi i radili s decom. Volela bih da to ostane kao trajni plan, jer je pesma uvek lepša kad je prati bilo kakav instrument. Trenutno ima nekoliko malih koji sviraju, stariji se već polako povlače, ali trajaće to.
- SN: S obzirom na to da ste 40 godina radnog staža proveli u školi, kakva iskustva nosite odatle? Koja je razlika između školstva nekada i sad?
– Ne bih smela mnogo da poredim jer imam dosta godina i velike su razlike, što je dobro, samo indiferentnost nije dobra. Ja sam počela da radim u OŠ „Miroslav Antić“ u Čonoplji kao zamena, pa sam radila i u dnevnom boravku. Kasnije sam dobila i odeljenje. Jedno vreme sam radila i u OŠ „Nikola Vukićević“, i taj period pamtim kao veoma lep. Bila sam četiri godine i direktor u školi u Čonoplji, nakon čega sam i otišla u penziju. Istovremeno sam radila sa KUD-om, kad se obnovio s radom, počeli smo sa decom, pa kako su se generacije smenjivale, ostali su omladinci. Pokupili smo i starije koji su bili osnivači KUD-a, da nas nauče kako se to pevalo na Kordunu. Stariji članovi su se jako dobro odazvali, znaju pevati i imaju jake, gorštačke glasove, jer im je grlo naviklo na dovikivanje, svež vazduh… Do danas imamo tu izvornu grupu. Igre svi brzo savladaju, ali pesma je omladincima mnogo teža, jer je to specifično pevanje. U školi u horu uglavnom uče tercu, a u pevanju gorštaka sa Korduna je kvarta. To je greh ne sačuvati. I naši ljudi koji su došli iz tih krajeva ne razumeju da su i oni u te krajeve došli iz nekih drugih krajeva. To bi se u kulturi i školstvu moglo ispraviti, da počnemo ispitivati odakle su došli ljudi na Kordun, i zašto su sa Korduna, Like, Banije došli ovamo i kako se to može sačuvati.
Pola veka predanog rada
Milka Bosnić je rođena 14.10.1947. godine u Čonoplji. Osnovnu školu završila je u Kljajićevu, Višu pedagošku školu u Osijeku, a Učiteljski fakultet u Somboru. Četrdeset godina radnog staža provela je u OŠ „Miroslav Antić“ Čonoplja i OŠ „Nikola Vukićević“ u Somboru kao profesor razredne nastave i direktor OŠ u Čonoplji u periodu od 1998-2002. godine. Član je KUD-a „Vuk Karadžić“ iz Čonoplje od 1976. godine, dakle pedeset godina rada u amaterizmu. Tokom rada u kulturno-umetničkom društvu obavljala je poslove koreografa, predsednika društva, vodila izvornu pevačku grupu i grupu podmlatka. Iako je svakodnevno putovala do radnog mesta, uvek je nalazila vremena za razne školske aktivnosti i rad u Mesnoj kulturno-prosvetnoj zajednici. Za aktivnosti u školi, pre sve u folklornoj sekciji, horu i orkestru, kao i angažovanje u društveno-političkim organizacijama i samoupravnim organima više puta je nagrađivana. Prioriteti njenog društvenog rada su negovanje tradicije i običaja Srba sa Korduna i u stalnom je kontaktu i u neraskidivoj saradnji sa Srbima koji žive na tom prostoru. Kao član kulturno umetničkog društva ostvarila je veoma uspešne nastupe širom bivše Jugoslavije, kao i u inostranstvu. Organizovala je likovne kolonije u Čonoplji sa ciljem da se slike doniraju kako bi se od tih sredstava stipendirali studenti i deca iz ranjivih kategorija Srba u Republici Hrvatskoj, a pod pokroviteljstvom „Privrednika“ iz Zagreba. Pored toga inicijator je osnivanja kampa „Samičari Korduna“ koji se održavao u Čonoplji u periodu od pet godina na temu izučavanja specifičnog muzičkog instrumenta sa Korduna, tambura – Kordunaška samica, koja je zaštićena kao nematerijalno kulturno blago Srba sa Korduna. Osnivač je Etno postavke Srba sa Korduna kao i Spomen sobe o stradanju dece u logorima tokom NOB-a i Spomen biblioteke čije se postavke nalaze u Čonoplji. Aktivan je član ZUS „Korijeni“ Sombor i Srpske čitaonice „Laza Kostić“ Sombor gde obavlja funkciju člana Upravnog odbora. Dobitnica je mnogobrojnih priznanja i nagrada od kojih se izdvaja priznanje Zavoda za kulturu Vojvodine za dugogodišnji stvaralački rad na očuvanju narodne tradicije Srba Korduna.
G. N.